Kažu da je najbolji način za upoznavanje jednoga grada, prošetati do tržnice i provjeriti što građani toga grada jedu.
Šetajući „trbuhom Zagreba“, kako se popularno naziva zagrebačka tržnica Dolac, uvijek se zapitam kako posjetitelji grada na Savi doživljavaju izloženo povrće, voće, ribu, meso... Prepuštam im taj individualni doživljaj, no teško je ne primijetiti njihove uzdahe.
Dolcem uvijek prolazim sporo, spontano se zagledavajući u cijene i uspoređujući ih u glavi s drugim tržnicama. Moji turisti nisu nimalo drugačiji od mene, čak i zajedno preračunavamo cijene u eure.
Nekima se naša tržnica čini preskupa, nekima ogromna, no svi se slažu da je prava mala senzacija koju nisu očekivali. Nekoć je na ovom mjestu stajao cistercitski samostan – gdje su se u 18. stoljeću doselili cisterciti, crkveni red osnovan u 11. stoljeću.
Do odluke o osnutku tržnice 1925. godine, na tom su prostoru bile trošne drvene kućice. Tržnica kakvu danas poznajemo građena je od 1926. do 1930. godine prema projektu Vjekoslava Bastla, a sastoji se od tzv. zelene tržnice, ribarnice i donjeg natkrivenog dijela koji skriva brojne mesnice, cvjećarnice, prodaju svježeg sira, vrhnja...
No ono što Dolcu daje dušu su ljudi: prodavači, čistači, zatim kafići, pekare i nezaobilazne kumice. Koliko li vam se puta možda dogodilo da ste zamišljeni žurili onim poznatim stepenicama te se zamalo sudarili s najpoznatijom kumicom Baricom i rekli: „Pardon...“, da biste onda primijetili kako je to zapravo statua koja ovdje strpljivo stoji od 4. ožujka 2006. godine, a vi biste se zakleli da je to ili živa i prava kumica ili da ovdje stoji od pamtivijeka.
I na kraju, kako i dalje zvati tu raskoš okusa, mirisa i vječitog pregovaranja oko cijene baš „zelenom tržnicom“, kad je toliko šarena i živa te nimalo smirujuća, što se često povezuje sa zelenom bojom – nego najdinamičnija i najukusnija tajna svakog razgleda Zagreba.
Autorica teksta: Sidonija Kozlevčar Ivković, licencirani turistički vodič za Grad Zagreb
