Zabrinut ću se za svakog od vas koji do sada nije čuo za Tomislava Golubana i njegov Little Pigeon's Forhill Blues i istovremeno vam dobronamjerno (za dušu i tijelo!) preporučiti slušanje njegovih glazbenih bravura uživo! Tomislav svojim jedinstvenim bluesom razoružava na prve taktove, odnosno kad usnu harmoniku, to svoje, ne više tako tajno oružje, nehajno izvadi iz džepa i udahne mu „zračne metke“.
Mladi zagorski blueser diplomirao je na Ekonomskom fakultetu, no umjesto u uredu, (pro)našao se na pozornici. Za svoje glazbene početke Tomislav je dugo „krivio“ gospodina poznatijeg kao Sonny Terry i preslušavanje njegovog dugosvirajućeg uratka Wizard of the Harmonica, a onda je saznao kako je i njegov pokojni djed svirao usnu harmoniku pa je moguća „krivnja“ pala i na gene.
U intervjuu za rujanski Shop in Magazin mi smo od Tomislava saznali štošta o bluesu i njegovom specijalitetu: Bluesu na zagorski način, domaćim i stranim nastupima, diskografskim planovima, celebrity statusu u Zagorju :), obožavateljicama...
Razgovarala: Mirjana Kožić
Vratili ste se, relativno nedavno, s Pordenone Blues Festivala iz Italije. Kako je bilo?
Na talijanskom Pordenone Blues Festivalu nastupio sam u sklopu projekta European Blues Convention koji je osmislio bluesman iz Trsta, inače redovit gost hrvatskih pozornica, Mike Sponza. Cilj našeg zajedničkog muziciranja te večeri bila je promocija dvostrukog nosača zvuka Continental Shuffle. Album je objavljen ove godine i okupio je 33 glazbenika iz 12 različitih europskih zemalja. Od gostiju su stigli gitarista iz Španjolske Tonky de la Pena, izvanredan usni harmonikaš iz Mađarske Mátyás Pribojszki i ja iz Hrvatske.
Koliki je omjer nastupa vani i u Hrvatskoj? Je li publika željna dobrog bluesa svugdje ista?
Još uvijek više koncerata sviram u Hrvatskoj. Angažmani u inozemstvu većinom su vezani za specijalizirane festivale blues glazbe i tu u većini slučajeva sviraš za prave zaljubljenike u blues. To su tzv. savršeni uvjeti i s takvom publikom nema nikakvih problema, čak ni onih jezičnih. (smijeh)
Pravi uspjeh je kad sviraš za publiku koja nije željna slušati blues glazbu, a nakon koncerta promijeni mišljenje.
POČETNIČKI KONCERTI
Bilo je nekoliko vrlo interesantnih situacija na samom početku mog glazbenog puta. Sjećam se da nas je znalo biti više na pozornici i konobara iza šanka nego posjetitelja u publici. Uz to su ti isti konobari bili nervozni što moraju slušati blues glazbu, pa je sve skupa bilo na rubu nekakvog polu incidenta.
Primili ste brojne domaće i inozemne nagrade. Koje su vam osobito važne kao priznanje za rad i stvaranje?
Koliko god tvrdio da je glazba nemjerljiva disciplina i da u umjetnosti ne može pobijediti „bolji“, sve nagrade i priznanje me neizmjerno vesele. Od domaćih bi svakako izdvojio Status i Porin dok mi je od stranih najviše koristio odličan plasman na Svjetskom prvenstvu u sviranju usne harmonike 2005. godine, od kad sam ostvario suradnju s tvornicom Hohner.
Predstavite nam malo svoj prateći bend Little Pigeon's ForHill Blues! Koliko često su s vama na nastupima?
Najviše volim nastupati sa kvintet postavom iako imamo razrađene nastupe od duo do oktet varijanate. Kakva postava „istrči“ na pozornicu ovisi o financijskoj situaciji i usklađenosti termina. Tijekom zadnjih 10 godina puno se glazbenika promijenilo u mom pratećem sastavu. Svi su bili vrhunski glazbenici i svaki od njih je svojom muzikalnošću oplemenio zvučnu sliku banda. Trenutna postava djeluje u sastavu Darko Aljinović-File, Jura Vugrek, Saša Vešić, Igor Vugrek i Bojana Klepač-Pogrmilović.
Koliko je za jednog usnoharmonikaša važno istovremeno biti i zabavljač i improvizator?
Mislim da je zabavljač ključna riječ, barem što se tiče jednostavnijih oblika glazbe. Nije isto jel' nastupaš u koncertnom prostoru, specijaliziranom blues/jazz klubu, festivalu ili pak nekom kafiću, restoranu, eventu, ulici, knjižnici ili školi. Sastav publike je drugačiji i moraš se znati prilagoditi. To će pravi improvizator i zabavljač znati detektirati, prema tome postaviti anamnezu te odrediti glazbenu dijagnozu.
Vaša najpoznatija suradnja je svakako ona u pjesmi Brzi vlak s Ivicom Kostelićem. Koje su one manje poznate, a na koje ste ponosni? S kime bi još voljeli surađivati?
Sve suradnje koje sam ostvario bile su ugodne i produktivne. Boško Petrović, Kvartet Gubec, Lidija Bajuk, Adam Končić, Goga i Miro Evačić, Joe Filisko, Eric Noden, John Kruth, Mike Sponza... samo su neki od njih. Definitivno bi volio surađivati s autentičnim američkim glazbenicima koji su izmislili „moju“ vrstu glazbe i snimiti s takvom postavom jedan album.
O SNIMANJU ALBUMA U SUN STUDIJU U MEMPHISU
Što više vrijeme prolazi, moji dojmovi vezani za SUN studio postaju intenzivniji. Sve više postajem svjestan koliko sam imao sreće da se cijelo snimanje dogodilo i kolika je njegova važnost, ne samo za mene nego i za naše glazbenike koji su nakon mene krenuli istim putem. Za snimanje sam bio potpuno nespreman tj. nisam imao unaprijed pripremljen sinopsis rada, a to nikada ne radim kad snimam album. Danas kad slušam taj materijal, vjerovali ili ne, sam sebe moram „skidati“ i nikako mi nije jasno kako sam neke dijelove odsvirao. Veliki dio inspiracije koja se tamo desila dugujem nekoj čaroliji koja u tom studiju postoji, ali nažalost ne mogu to objasniti. Možda su svi ti osjećaju povezani čak i sa nekim respektom spram samih zidina, prostora i povijesti. Biti na mjestu od kuda je krenula rock revolucija, snimati na spravama koje su inače sastavni dio njihovog muzeja, a na kraju za sve to biti nagrađen Porinom je i više nego dovoljno.
OK, od svih instrumenata baš usna harmonika. Od kuda ta ljubav? Je li ikada bilo šanse da se bavite nečim drugim osim glazbe?
Dok nisam kupio svoju prvu usnu harmoniku, moj život je bio usmjeren u potpunom drugom pravcu. Od glazbe nije bilo ni traga. Studirao sam na Ekonomskom fakultetu gdje sam na kraju i diplomirao, ali umjesto u uredu završio sam na pozornici. Glavni krivac je Sonny Terry, stari majstor usne harmonike i njegova long plejka „Wizard of the Harmonica“. Nakon konzumacije svih njegovih zvukova odlučio sam se pozabaviti tim instrumentom. Kasnije sam saznao da je moj pokojni djed također svirao usnu harmoniku pa možda ima nešto i u genima.
Kako bi najbolje opisali svoj glazbeni pravac poznatiji kao zagorski blues? Čega tu sve ima?
Blues je vrsta glazbe koja je sastavni dio cjelokupne suvremene glazbe. Blues je korijen, a sve ostalo je plod (citat Willie Dixona). Blues slušamo u brojnim glazbenim oblicima: rock, jazz, swing, rap, r'n'b... Tužnu ili veselu, sporu ili brzu, ali uvijek iskrenu blues atmosferu vrlo lako možeš ubaciti u bilo koji glazbeni oblik. Ja sam se na početku zafrkavao sa zagorskim tradicijskim melodijama koje sam svirao na jedini način na koji sam znao i umio, a to je bio blues način. Ubrzo se ispostavilo da je to i više nego prihvatljiv spoj – muzikalan, slušljiv i na kraju krajeva simpatičan. Nazvali smo ga Zagorje blues iako je ispravnije reći Blues na zagorski način. Ja sam možda malo i zastranio u tom povezivanju zagorske delte sa Mississippijem pa već i u zagorskoj polki čujem utjecaje New Orleansa, ali eto ga, nemrem si pomoći. (smijeh)
Kakve rezultate polučuje vaš edukativni program "Usna harmonika u blues glazbi" koji je odobrio Zavod za školstvo RH, a koji prezentirate po školama u Hrvatskoj. Možemo li uskoro očekivati nove nade bluesa u Hrvata?
Možda je malo pretenciozno razmišljati da će moj seminar stvoriti nove nade bluesa u Hrvata, ali naravno da bi mi bilo drago ako se tak nešto dogodi. Moj glavni cilj je klincima prezentirati zaboravljene glazbene oblike, upoznati ih s muziciranjem na instrumentima koji su dostupni svakom džepu, potruditi se da čuju glazbu koja je drugačija od onoga što je nažalost danas u trendu, uživo im demonstrirati kako izgleda koncert gdje glazbenici sviraju na svojim instrumentima te ih upoznati sa kulturnim ponašanjem na koncertima. Da li će nakon mog predavanja netko od njih svirati usnu harmoniku, gitaru, trubu, slušati blues, rock ili jazz, apsolutno je nebitno. Ako se bilo što od navedenog dogodi, moja misija je uspjela.
DISKOGRAFSKI PLANOVI
Trenutno smo u studiju gdje snimamo novi album. Nekako se do sada posložilo da sam objavljivao album na engleskom jeziku pa album na hrvatskom. Tako je sada red za hrvatski materijal i mislim da bi ovo trebalo biti malo komercijalnije izdanje, opet spoj zagorske tradicijske popevke i starog bluesa, uz neke vrlo interesantne goste iz Hrvatske i inozemstva.
Jeste velika faca u svom Zagorju poznatom po brojnim nadarenim muzikalcima? :)
Zagorje zbilja ima izvanrednih glazbenika. Drago mi je da sam s nekima uspješno surađivao, a s nekim od njih surađujem i danas. Stara poslovica najbolje bi mogla opisati moju situaciju: Najteže je biti kokot u vlastitom selu. Dakle, teško mi je procjenjivali koliko sam velika faca ili ne, ali mislim da u mom „fahu“ niti ne možeš biti neka faca. Mi blueseri nismo skloni skandalima, nemamo love, ne vozimo skupe automobile, pa mislim da ni nemamo neke predispozicije da postanemo velike face. Ali, zato živimo na način koji nam odgovara, bez kompromisa, po svom.
Rockerima obožavateljice na pozornicu bacaju grudnjake, a blueserima? ;)
Na blues koncerte dolaze većinom zrele žene koje mogu ponuditi puno više od bacanja grudnjaka na pozornicu. (smijeh)
Osim na glazbu, na koje još životne užitke odlazi vaše vrijeme?
Zbilja se trudim u svakom momentu raditi isključivo ono što volim. Nije to baš uvijek moguće, ali generalno mogu reći da sam sretan čovjek. Baš me susjeda neki dan pitala kad idem na godišnji? Moj odgovor je bio da sam na godišnjem svaki dan. Konkretnih užitaka osim glazbe nemam. Volim duže odspavati, u miru popiti kavu i pročitati novine, zapaliti cigaretu, ali s druge pak, aktivnije strane, uživam u košnji trave i živice, tu i tamo zasadim neku biljku, vozim bicikl, trčim... U zadnje vrijeme menadžer me futra (op.a. obilno snabdjeva) s nekim knjigama od kojih pola ne stignem pročitati.
