Keksa i keksića u današnje vrijeme ima nebrojeno puno vrsta. Neovisno o recepturi, zajedničko im je da se tijesto razvalja, izreže na manje komade određenog oblika i zatim ispeče.
Neki ih vole hrskave, neki mekane, neki vruće, a neki hladne, ali praktički nema osobe kojoj se bar neka vrsta keksa nije toliko svidjela da ju je poželio opet i opet kušati.
Originalni keksi bili su kao spljoštene tortice koje su se vraćale u pećnicu nakon što su izvađene iz lima, a ime im i dolazi od francuski riječi bis (dvaput) i cuit (kuhan). Takvi tvrdi, suhi keksi, stoljećima su služili za prehranu mornara i vojnika. U vrijeme vladavine Luja XIV takvi su keksi nazivani kamenjem.
Kasnije su se keksi "oplemenjivali" kako bi bili nutritivno bogatiji pa su se kao tekućina u tijesto dodavali sokovi koji su se cijedili iz mesa. U 19. stoljeću, putnici su nosili kekse zamotane u tadašnju inačicu aluminijske folije kako bi sačuvali svježinu.
Trenutno su najcjenjeniji keksi s maslacem. Oni u svojoj osnovnoj recepturi sadrže samo brašno, maslac, šećer i malo soli, a što je udio maslaca veći to su i keksi ukusniji. Jedni od najpoznatijih takvih keksa su oni danski i škotski koji su obično pakirani u privlačne limene kutije.
