Nijedan objed nije potpun bez deserta. Desert dolazi kao ''šećer na kraju'' i zaokružuje svako druženje za stolom. Porijeklo tog izraza je doista zanimljivo, a izveden je od riječi iz starog Francuskog ''desservir'', što znači ''počistiti stol''.
Uobičajeno, deserti su slatka jela. Desert na kraju objeda je relativno nov običaj u zapadnoj kulturi. Ako pogledamo unatrag, vidjet ćemo da je uvijek postojao običaj jesti orašaste plodove i voće poslije glavnog jela, što je postupno preraslo u desert. Ali, slatka jela su relativno nov dodatak. Uobičajene vrste deserta su voće, puding, keksi, kolači, torta, sladoled, pite, nabujak i mnoge druge delicije.
Prije razvoja industrije šećera u 19. stoljeću, slatka hrana je bila nedostupna srednjoj klasi, a bila je znak aristokracije u to doba. Kada se industrija mehanizirala, šećer je postao jeftiniji i dostupniji te je postupno prerastao u sastavni dio objeda i općenito pripreme jela.
U nekim kulturama, desert se ne jede zasebno na kraju objeda, već uz glavno jelo, a u nekima, desert uopće nije dio objeda, nego je rezerviran samo za posebne prilike. Često se desert jede zasebno, najčešće nakon jela, ali uvijek u ležernoj i opuštenoj atmosferi.
