Najnovije zabilješke s putovanja u gumenom čamcu s prijateljem Titom od Zagreba do Crnog mora objavljene su u obliku putopisnog romana Dunavski blues čija je promocija održana sinoć u zagrebačkom kinu Europa.
Hrvojevi gosti su bili, također putopisci, Hrvoje Šalković i Miro Aščić. Pričalo se o knjizi, o putovanjima i o vlastitim iskustvima, a u fokusu je naravno bio Dunavski blues. Nakon službenog dijela brojni su posjetitelji kupili Dunavski blues po promo cijeni te uživali u besplatnom vinu i svirci benda Šta ima?.
U nastavku donosimo kratki intervju s Hrvojem, a koji je objavljen u aktualnom broju SHOP IN MAGAZINA.
HRVOJE IVANČIĆ - Nekad jednostavno moraš ići glavom kroz zid!
Fotograf, spisatelj & svjetski putnik u sretnom spoju jedne osobe. Čini se popularnim „zanimanjem“ ovih dana?
Većina ljudi voli putovati i ne smatram se posebnim samo zato jer putujem. No, druga strana cijele priče je percepcija. Mnogi proputuju svijet poput kofera, pri tome ništa ne shvate i ne upiju. Bitno je shvatiti svijet oko sebe. Smatram da je život tu da bi se opisao, a putovanje mi u tom samo malo pomaže.
Kada si krenuo sa svojim prvim putovanjima?
Moje prvo daleko, egzotično putovanje bilo je u Egipat. Tad sam još uvijek bio tinejdžer i mislio sam da život završava poslije dvadesete. Prevario sam se. U glavnom krenuo sam na taj put sam sa malenim ruksakom na leđima. Mislio sam: ukoliko mi se svidi onda je to život za mene. Bila je to jedna vrsta testa.
Koliko te i na koji način proživljeno na putovanjima mijenja, širi vidike, utječe na naoko formirane stavove i eventualne predrasude?
Citirat ću sam sebe: „Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene.“ Kad sam bio malo mlađi mislio sam mijenjati svijet i uistinu sam to ozbiljno shvaćao. Još mi i danas na pamet pada ideja o pokretanju oružane revolucije. No na kraju sam ipak shvatio kako je taj svijet promijenio mene. Prihvatio sam sve lijepe, ali i ružne stvari i uzeo ih pod normalno. Upoznavanjem različitih kultura i različitih svjetonazora shvatio sam kako jako malo znam i da sam u stvari samo malena točkica poput svih nas. U tom smjeru me je svijet promijenio. Na dobro ili na loše... nemam pojma.
Pročitala sam u tvojoj biografiji na www.hrvojeivancic.com Radio sam uvijek po svom i mnogima se to nije svidjelo. Kako se to Po svom danas očituje?
Po svom znači da nekad jednostavno moraš ići glavom kroz zid, bez obzira što ti svi govore da ono što radiš ne valja. Mislim da svaki čovjek mora napraviti nešto po svom u životu da bi se osjetio iskonski slobodnim i pravim gospodarom sebe samoga. To Po svom danas se kod mene očituje isto kao i ranije. Po tom se pitanju promijenilo vrlo malo. Naravno, neminovno sam napravio nekoliko kompromisa s konvencionalnim načinom života.
Dunavski blues je putopisni roman. Reci nam gdje si i s kime bio i koliko ima bluesa na Dunavu i oko njega? ;)
Dunavski blues je putovanje malenim gumenim čamcem od Zagreba do Crnog mora. Na putovanje smo krenuli moj drug Tito i ja prije više od pet godina. Knjiga je tek kasnije izletjela iz mene. To je uglavnom priča o rijeci, o ljudima uz rijeku i o prijateljstvu. Ima tu svakojakih situacija, kavgi, puno smijeha, ali i opasnosti na putovanju, kao i riječnih oluja u Đerdapu i pirata u Rumunjskoj. Sam blues odnosi se na promišljanje o konvencionalnom životu, o odbacivanju utega komfora i prepuštanju rijeci da nas nosi i da nas mijenja svojim tokom.
